benchlecommidd

Gubljenje nevinosti uživo na britanskoj televiziji

benchlecommidd | 04 Јануар, 2019 11:55

1270 Vreme

❤️ Click here: Gubljenje nevinosti uživo na britanskoj televiziji

Gradovi pojedinačno obele- žavaju datume kad su oslobođeni, 21. « »A u kojoj smo fazi svoje veze počeli spavati u pidžamama? U gradu Halberštatu, u koji sam peši- ce došao iz mog poslednjeg logora, čuo sam da u Magdeburgu ima mnogo Jugo- slovena.

U smjesu ulijte malo uzavrelog mlijeka i dobro izmiješajte da nestanu grudice te dodajte ostatak mlijeka. To je direktno povezano.

Otkako je Set preuzeo vlast, nekada mirno i prosperitetno egipatsko carstvo postalo je poprište kaosa i sukoba. U tom trenutku tramvaj kreće, a ona baba, vidjevši u naguravanju sa ostalim putnicima slobodno mjesto, jurnu na isto, odgurnu trudnu ženu i brzo uskoči na sjedalo. I posle toga, pregovorima, dotakli smo još nekoli- ko tačaka koje su sa stanovišta Ustava Sr- bije moguće, kako bi se dale veće ingerenci- je Prištini. Osim što su na ovakvim mjestima ljudi prezaokupljeni vlastitim životima da bi na nas obraćali ikakvu pozornost. Njihova bruka meni nije uteha.

tanji život jedne mame - Istinitim događajima inspiriran je i film 'Dečki ne plaču' u kojoj je glavnu ulogu odigrala Hilary Swank. Uostalom, zaručila se s ocem mog supruga samo nekoliko mjeseci poslije, što bih ja opisala kao klasičan sindrom nakon prekida veze.

Ostavila sam kontaktne leće da se namaču u šalici za kavu te se ujutro budim sa spoznajom da ih je moj Brzopotezni Suprug noćas popio. I to već drugi put u manje od godinu dana. »Pa rekla sam ti da sam ih ostavila u šalici«, žalim se ja. »Ne možeš očekivati od mene da pamtim takve detalje«, veli on. »I ovaj mi put ne pada na pamet da se razbolim od brige. « Tom se uspravio u krevetu, raščupane kose, odjeven u prugastu pidžamu zakopčanu do grla, ruku prekriženih u obrambenu stavu. Na meni je karirana pidžama bez gumba. Kad oboje počnete spavati u pidžami, je li to početak ili kraj nečega u vezi? Protegnuo se i počeo prema veličini slagati tri knjige na svom noćnom stoliću, poravnavši ujedno i šalicu, u kojoj su svojedobno bile moje kontaktne leće, kako bi i ona stajala na jednakoj udaljenosti od stolne lampe preko puta. »Jednostavno ne kužim zašto ih uopće odlažeš u šalicu za kavu. Milijuni ljudi diljem zemlje svakodnevno obavljaju isti ritual i nikad im ne padne na pamet upotrijebiti šalicu za kavu da bi pohranili nešto toliko važno za njihovo svakodnevno funkcioniranje. To je neka vrsta sabotaže, Lucy, jer i sama znaš da bih mogao ožednjeti tijekom noći. « »Zar nikad nisi poželio živjeti na rubu? »Pomalo izazivati sudbinu, a da pritom ne oštetiš svoje bližnje? « »Kad bih počeo razmišljati o tome stoje li iza svega ovoga neodgovorena filozofska pitanja, a ne tek prazna boca vina i posljedična amnezija, zabrinuo bih se za tvoje mentalno zdravlje. Možda bih više suosjećao kad bih primijetio da i ti imaš razumijevanja za mene. Mogla je to biti hitna medicinska intervencija«, mrzovoljno je prokomentirao. »Ah prošli put nije bila riječ o hitnoj medicinskoj intervenciji«, prekidam njegov monolog da bih glatko izbjegla potencijalni napad hipohondrije. Jedva sam se uspjela suzdržati da mu ne počnem nabrajati kako trenutačno ima znatno važnijih stvari, primjerice, razvažanje djece na vrijeme u školu prvog dana polugodišta. U jednom se trenu prisjetih da mi je prije nekoliko mjeseci leća ispala na tepih te nadobudno počeh pregledavati pod sa svoje strane kreveta. U svom djelomično uspješnom traženju bez osobita reda nađem: staklo koje je moj najmlađi sin prošli tjedan vješto izvadio iz mojih naočala,- napola pojedeno čokoladno jaje tako staro da se okamenilo te neplaćenu kaznu za nepropisno parkiranje koju sam jednim pokretom brzo zagurala ispod kreveta. »Lucy, moraš razraditi sustav«, govori moj Brzopotezni Suprug, nesvjestan stvari koje su pola metra od njega upravo isplivale na svjetlo dana. »Tada će život postati znatno jednostavniji. Zašto u međuvremenu ne bi nosila svoje stare naočale? Pa nikoga ne moraš zadiviti svojim izgledom. « Ustaje iz kreveta i produži prema kupaonici kako bi prešao na sljedeću fazu svog ranojutarnjeg rituala. Prije desetak godina, dok nam je veza još bila u povojima, ovakva razmjena mišljenja smatrala bi se opakom svađom, jednom od onih erupcija koje bi mogle do kraja razvaliti cijelu vezu. Čak i prije pet godina, na pola našega bračnog puta, takav bi razgovor prerastao u važnu raspravu. Danas ga doživljavamo tek kao malen podsjetnik na realnosti bračnoga života. Penjući se uza stube prema zadnjem katu kuće da bih probudila našu usnulu dječicu, uviđam da su emotivne veze poput rastezljivih gumica unutar kojih je dopuštena, čak i poželjna, određena razina napetosti, ako dva suprotna kraja ostaju zavezana. Ako se gumica previše opusti, cijela će se stvar raspasti, poput onih brakova u kojima se ljudi nikad ne svađaju, a onda se preko noći rastanu. Previše napetosti i brak puca. Sve je to stvar ekvilibrijuma. Nažalost, najčešće ne dobijete upozorenje da ste došli do točke na kojoj počinjete gubiti ravnotežu. Naglas psujem dok se spotičem o Lego kockice zaostale na stubištu. Složena se figurica raspala i ispreplela s nekoliko autića i odlomljenom rukom koja je nekada pripadala Action Manu. Bradom sam zaronila u zadnju stubu i, glave uronjene u rub tepiha, uočavam malen svjetlosni mač, ne veći od centimetra, koji pripada jednoj od Joeovih lutkica iz Zvjezdanih ratova. Taj je mač nestao prije nekoliko mjeseci, i to pod vrlo sumnjivim okolnostima, nakon što je naš živahni trogodišnjak Fred na tajnome zadatku uletio u bratovu sobu tijekom ranih jutarnjih sati. Koliko sam samo sati tražila ovaj svjetlosni mač? Koliko se samo suza prolilo zbog njegova nestanka? Nekoliko trenutaka odmaram svoju umornu glavu na tepihu i pritom osjećam stanovito zadovoljstvo. Zaustavljam se pred vratima Samove i Joeove sobe i tiho otvaram vrata. Sam, najstariji, spava ispružen kao klada na gornjem krevetu, Joe na donjem, a Fred na podu ispod njih. Koliko god puta tijekom noći vraćala Freda u njegovu sobu, on kao da slijedi urođeni plemenski instinkt koji ga vodi u sobu njegove braće ih pak do ruba našeg kreveta, na kojem ga ujutro često zateknemo. U čudu promatram svoju usnulu djecu kako su se bezbrižno ispružila po krevetima i podu, a moje nemirne misli istoga trena nestaju. Tijekom dana stalno su u pokretu te ih je nemoguće uhvatiti da miruju dulje od nekoliko sekunda. Dok spavaju, napokon mogu uočiti razlike između oblika njihovih nosića ih točnu konstelaciju pjegica. Lagano sam dodirnula Samovu ruku da bih ga probudila, a on me čvrsto uhvatio svojim prstićima, poput novorođenčeta. Njihovi su tjelesni satovi još ugođeni na vrijeme školskih praznika. U tome sam trenu odlutala u mislima natrag do trenutka kad se rodio, kada je prvi put uhvatio moje prste, a ja sam se rastopila od majčinske nježnosti i shvatila da se moj život zauvijek promijenio. Sam će uskoro navršiti devet godina. Prije dvije godine postao mi je pretežak da ga nosim. Više mi ne stane ni u krilo i više mi ne dopušta da ga poljubim na rastanku pred školom. Uskoro ću ga sasvim izgubiti. Ali toplina najranijeg djetinjstva sigurno će mu ostati urezana u sjećanje. Zasigurno je pohranio zalihe nježnosti koje će ga hraniti tijekom mračnih pubertetskih dana, kad nas počne promatrati sa svim našim manama. Dok leži na krevetu, njegovo je izduženo tijelo otrapavilo pod utjecajem adolescencije i postaje mi jasno da preda mnom leže posljednji tragovi djetinjstva. Uvjerena sam da neke žene ne prestaju rađati zato da uz njih uvijek bude spreman primatelj njihove ljubavi. Joe se prvi pomaknuo. On ima lak san, baš poput mene. »Tko će pomoći Majoru Tomu? «, pita me, još zatvorenih očiju, a ja osjećam kako mi srce tone. Kad smo im tijekom ljetnih praznika na putu prema Norfolku u autu puštali albume Davida Bowieja, imala sam osjećaj da smo uvelike napredovali kad je riječ o zabavi tijekom putovanja. Bili smo uvjereni da će se stihovi nalik na bajke dojmiti dječje mašte. Ali nismo se uspjeli maknuti dalje od prve stvari s albuma Changes. »Zašto ga je raketa ostavila? «, pita me sada, provirujući ispod pokrivača. »On se odvojio«, odgovaram. »A zašto s njim nije bio još jedan vozač koji bi mu pomogao? «, pita me dalje. »On je htio biti sam«, kažem, gladeći ga po kosi. Petogodišnji Joe moja je slika i prilika, divlje smeđe kovrče i tamnozelene oči, ali narav je naslijedio od svog oca. »Znači li to da ga je raketa ostavila? « »Da, ali dio njega ionako želi pobjeći«, nadobudno objašnjavam. »Mamice, poželiš li ti pobjeći od nas? »Povremeno, ali samo u susjednu sobu«, odgovaram kroz smijeh. »Ne planiram pobjeći u svemir. « »Ali katkad, kada ti nešto govorim, ti me uopće ne čuješ. A gdje si onda? « U ovome trenu Sam se spustio niza svoje ljestve i oblači školsku uniformu. Molim Joea da mu se pridruži. Dvoipolgodišnji Fred ostat će neodjeven do posljednjeg trena, jer, čim mu okrenemo leđa, skida sve sa sebe. Odlazim u kupaonicu u potrazi za Tomom — svojim suprugom, ne majorom. Nekada davno Tomova me rutina kupanja jednostavno fascinirala, no iako je i danas iznimno uredan, navika je razvodnila moje prvotno oduševljenje. Ukratko, on odlazi u kupaonicu i priprema sve što mu je potrebno za brijanje: četka, pjena i britvica položeni su na stoliću pokraj umivaonika. Nad kadom najprije odvrne hladnu vodu i pusti je da teče ravno tri minute te se zatim posvećuje slavini s vrućom vodom. On tvrdi da se na taj način voda ne troši uzaludno. Vječno mu pokušavam objasniti da bi trebao vodu otvarati suprotnim redom, ali nikad nije prihvatio taj izazov. »Lucy, ako nešto pali, čemu mijenjati? « Dok puni kadu, uključuje radio i sluša najavu dnevnog programa. Sam proces pranja zanimljiv je samo utoliko što on strašno dugo trlja spužvu o sapun. Tijekom ovog postupka postane vrlo razgovorljiv. Čak i nakon nekoliko godina zajedničkog života znalo mi se dogoditi da krivo procijenim trenutak kad šale postaju prihvatljive. Kad bih ga prerano prekinula, slijedilo bi loše raspoloženje koje je u njegovu slučaju zaista teško odagnati. Savršen bi ga ulet, s druge strane, učinio sretnim i velikodušnim. Na taj način usavršavamo svoj usporeni bračni ples. Dok prekapam po ladicama u kupaonici, pokušavam mu objasniti da svijetloplave naočale u stilu osamdesetih koje mi je dodijelilo socijalno nisu prikladne za pojavljivanje u školi, no on je već prešao na sljedeću fazu tijekom koje mu iz vode-viri samo nos, dok zatvorenih očiju meditira, potpuno imun na dječju viku. Sada je nedodirljiv, a ja prekriženih nogu sjedim na stolici i nalakćena na koljena odmaram bradu u dlanu desne ruke i razgovaram sama sa sobom. Čista metafora našeg odnosa. Nakratko sam otplovila do naše prve zajedničke noći, 1994. Probudila sam se rano ujutro i dok sam se šuljala po spavaćoj sobi tražeći svoju odjeću, odlučila sam brzo pobjeći. Kako odjeću nisam uspjela naći, odlutala sam prema dnevnoj sobi jer sam se djelomice sjećala da smo neko vrijeme proveli na trosjedu prije negoli smo se napokon pokupili u njegovu spavaću sobu. Ali moje odjeće ni ondje nije bilo. Stajala sam sasvim gola i kroz maglu se prisjećala da mi je spominjao nekakve cimere. Dok sam na prstima jurila natrag u spavaću sobu da ne bih nikoga probudila, razmišljala sam je li riječ o njegovoj šali. Ili je, unatoč suprotnim pokazateljima, riječ o mračnoj strani njegova karaktera zbog koje zarobi žene koje s njim spavaju već nakon prvog spoja. Vrativši se u spavaću sobu, utvrdila sam da je krevet na kojem smo zajedno ležali prazan, i tada sam se ozbiljno uspaničila. Zazvala sam ga imenom, a kako nije bilo odgovora, navukla sam otrcani kućni ogrtač koji je visio na vratima njegove sobe i nastavila logično pretraživati sve sobe njegova stana. Ušavši u kupaonicu, vrisnula sam. Ležao je pod vodom zatvorenih očiju, savršeno miran. Pomislila sam da je zaspao i utopio se. Osjetila sam strašan gubitak pomislivši kako više nikada neću voditi ljubav s tim čovjekom, a bilo nam je zbilja dobro. Zatim sam u glavi odvrtila film kako nazivam policiju i objašnjavam im što se dogodilo. Što ako oni pomisle da sam nekako upetljana? Svi forenzički dokazi upućivali bi na mene. U jednom sam trenu pomislila na bijeg. No tada sam se sjetila da nema moje odjeće. Polako, zadržavajući dah, približila sam se rubu kade te ga nastavila promatrati nekoliko trenutaka, uočavajući voštanu boju njegove kože, a zatim sam mu snažno gurnula kažiprst u mekanu točku između obrva kako bih provjerila je li živ. Olakšanje koje je slijedilo kad je svom snagom glavom odgurnuo moju ruku zamijenio je šok. Ščepao me za nadlakticu takvom silinom da mi je koža između njegovih prstiju sasvim pobijeljela, a on je zaurlao: »Isuse, je 1' ti to mene pokušavaš ubiti? Pa ja sam mislio da nam je noćas baš bilo dobro. « »Pomislila sam da si se utopio«, rekla sam. »Nisam mogla naći svoju odjeću. « Pokazao mi je ormarić u hodniku, odmah pokraj vrata, gdje je moja odjeća bila pažljivo složena. Jučerašnje gaćice bile su brižljivo složene na pola i položene na grudnjak koji je vidio i boljih dana te stare Levisice 501. »Ti si ih složio? «, nervozno sam ga upitala. »Usredotočenost na detalje, Lucy, to ti je bit svega«, izjavivši to, ponovno je zaronio. Tako je završio naš razgovor i nitko mi ne može tvrditi da nisam znala što me čeka. Da, nakon toga smo ponovno završili u krevetu. Dok on leži izvaljen u kadi, a ja perem zube, kritički promatram njegovo tijelo odozgo prema dolje. Kosa mu je još tamna, gotovo crna, a samo bi stručno oko primijetilo lagano ćelavljenje. Oko očiju naziru se plitke bore od smijeha i one od briga i bore se za prevlast. Između obrva smjestio se blag trag mrštenja koji ima plime i oseke, u skladu s napretkom njegova projekta — knjižnice u Milanu. Brada otkriva podbradak jer od brige previše jede. Sve je manje oštrih kutova, trbuh i prsa malo su se smekšali, ali još su vrlo privlačni. Moram se podsjetiti da mu to i priopćim. Muškarac na kojeg se mogu osloniti, koji nudi utjehu i konvencionalan seksualni život zasnovan na dobro uvježbanu repertoaru poza. Privlačan muškarac, tvrde moje prijateljice. Glavom je izronio iz vode i pita me u što sam se zabuljila. »Oko dvanaest godina«, odgovara, »i tri mjeseca. « »A u kojoj smo fazi svoje veze počeli spavati u pidžamama? « Dobro je razmislio. »Mislim da se to dogodilo tijekom zime 1995. Zapravo, u početku si mažnjavala moju pidžamu. « Istina, još na samom početku naše veze prihvatila sam vrlo intiman i jednostavan pristup dijeljenju stvari koji sam smatrala odrazom dubine i širine našeg odnosa. Ali nakon prve godine naše veze posjeo me za kuhinjski stol i upozorio da će nam se veza raspasti ako uskoro ne prestanem upotrebljavati njegovu četkicu za zube. »Jesi li ti uopće svjesna koliko bakterija živi u našoj usnoj šupljini? Svaki zubar koji imalo drži do sebe objasnit će ti da je u našim ustima više bakterija nego u guzici. Slinom se prenose sve moguće boleštine. « »Ma ne vjerujem«, odgovorila sam mu tada, ne znajući što bih drugo rekla. »Hepatitis, AIDS, ebola, sve te boleštine šire se oralnim putem«, tvrdio je uvjerljivo. »Ali ionako ih ne možeš izbjeći budući da se ševimo«, pokušala sam racionalizirati cjelokupnu situaciju. »Ne ako upotrebljavamo kondome. Kad već ližeš svoje kontaktne leće prije negoli ih staviš u oko, možeš ih komotno gurnuti i u guzicu pa ih onda staviti na oko. « Ovaj se razgovor očito pripremao neko vrijeme. Složila sam se s njim i taj je problem uskoro bio iza nas. Ja još povremeno posuđujem njegovu četkicu za zube i ližem svoje kontaktne leće, ah nikad pred njim, iako on i danas povremeno prije spavanja prstima prelazi preko čekinja zubne četkice i sumnjičavo me pogledava, pitajući se zašto su vlažne. »O čemu si razmišljao pod vodom? «, pitam ga, istinski zainteresirana. »Računao sam koliko bismo vremena uštedjeli svako jutro ako večer prije u zdjelice rasporedimo Rice Krispiese. Možda čak četiri minute«, reče on i ponovno zaroni. Nekoliko sekunda poslije ponovno je izronio da bi, pokušavajući se iskupiti za svoj ispad, izjavio da namjerava Freda odvesti u novi vrtić. »Zbilja to želim učiniti«, veli on. »Uostalom, ti bi se mogla putem izgubiti. « Zahvalna sam mu zbog toga. Iako bi mi trebalo biti drago što Fred napokon kreće u vrtić, jer to znači da ću prvi put u osam godina imati malo vremena za sebe, danas osjećam velik gubitak i znam da bih se mogla i rasplakati. Pola sata poslije, vrludajući pločnikom s rukom na Samovu ramenu, baš kao prava majka pratim ga u školu. «, pita me obzirno, iako zna odgovor, jer je Joe, baš u trenu kad smo trebali krenuti u školu, projurio pokraj kuhinjskog stola i srušio karton mlijeka koje se prolilo po njegovoj školskoj uniformi i mojim trapericama, zbog čega smo u startu kasnili desetak minuta. Unatoč savršenu planu, užinama pripremljenima večer prije, uniformama koje sam uredno složila na stolicu, cipelama koje sam poslagala u parove pred ulaznim vratima, unatoč pripremljenu doručku i četkicama za zube poredanima pokraj kuhinjskog sudopera, nemoguće se zaštititi od nepredviđenih katastrofa. Odlazak u školu na vrijeme razrađen je do najsitnijih detalja poput kontrole leta na aerodromu Heathrow i najmanja promjena plana cijeli sustav pretvara u kaos. Potpuno mi je nejasno kako sam nekada mogla za manje od jednog sata sastaviti udarni prilog za Newsnght televizijski program, a danas nisam dorasla svakodnevnu spremanju djece u školu. Čini se nevjerojatnim da sam uspijevala uvjeriti vladine ministre da kasno navečer stupe u televizijski studio u kojem bi ih pitanjima izrešetao Jeremy Paxman, a nisam sposobna svog najmlađeg sina spriječiti da svuče odjeću prije izlaska iz kuće. »Je li Bog veći od olovke? «, pita me Joe, koji je za jednog petogodišnjaka previše zabrinut. »Ako nije veći od olovke, može li se dogoditi da ga pojede pas? « »Takvog psa nema na našim ulicama«, odgovaram mu, uvjerena da će ga taj odgovor zadovoljiti. »Naši su psi jako pristojni. « I ne lažem. Koračamo ulicama finoga kvarta na sjeverozapadu Londona. Ovdje nema blijedih nabildanih momaka koji šeću sa svojim nabrijanim pitbullovima. U samom smo srcu zemlje koktel-partija. Tek je prvi dan novog polugodišta, a stvari su već izmaknule kontroli. Umjesto pristojna doručka koji se sastoji od tosta, klinci putem zoblju žitarice iz malih reklamnih pakovanja. Zahvaljujući kratkovidnosti, svijet oko mene sveden je na mutne impresionističke konture. Prisjećam se trenutka prije dva tjedna, na plaži u Norfolku, gdje sam promatrala Sjeverno more s vunenom kapom navučenom do obrva i šalom omotanim oko vrata sve do ruba očiju. Sjeveroistočni vjetar, neobičan za ovo doba godine, puhao mi je u lice, zbog čega su mi oči počele suziti. Morala sam neprestance treptati da bi mi slika prestala biti mutna. Kao da promatram svijet kroz kaleidoskop. Taman kad bih se pokušala usredotočiti na galeba ili po sebno lijep kamen, slika bi se razbila u spektar različitih oblika i boja. Tog sam trenutka shvatila da sebe doživljavam na sličan način. Tijekom godina nekako sam se uspjela raspasti na atome. Sada, suočena s činjenicom da moj najmlađi sin kreće u vrtić, tri dana u tjednu, uviđam da je došao trenutak da se ponovno izgradim u suvislu cjelinu, ali više se uopće ne sjećam kako sastaviti sve te silne dijelove. Tu su Tom, klinci, moja obitelj, prijatelji, škola, svi ti različiti dijelovi, ali nikako da dobijem smislenu cjelinu. Nedostaje mi nit koja bi sve to povezivala. Izgubila sam se negdje u buri kućanskih briga. Jasno mi je odakle dolazim, ali nikako da shvatim kamo bih trebala poći. Pokušavam se uhvatiti za širu sliku, ali više se ne mogu sjetiti kako bi ona trebala izgledati. Prije osam godina odrekla sam se posla televizijske novinarke koji sam obožavala, jer sam shvatila da je nemoguće uskladiti majčinstvo s trinaestosatnim radnim vremenom. Taj koji tvrdi da imati sve znači raditi puno radno vrijeme i odgajati djecu, očito ima problema s osnovnom matematikom. U toj računici netko uvijek gubi. Uključujući i naš račun, jer kad platimo dadilju, od moje plaće ne ostane baš mnogo. A i previše mi je nedostajao Sam. Dok se približavamo školskom igralištu, valja smisliti nekoliko uvježbanih odgovora na prijateljska pitanja koja mi postavljaju na početku svake školske godine. Nešto općenito jer ljude ionako ne zanimaju detalji. »Ovoga ljeta morali smo stegnuti remen, što je kulminiralo katastrofalnim kampiranjem u Norfolku jer smo ostali bez love, i pritom opet zapadam u svoje introspektivno raspoloženje, razmatrajući ključna područja svog života, uključujući — bez osobita reda, moj suprug ima pravo, zaista nisam sposobna nabrojiti stvari prema prioritetu — svoju odluku da se odreknem karijere nakon rođenja djece, trenutačno stanje moga braka i naš nedostatak love«. Zamišljam kako to izgovaram, naglašavajući riječi i koristeći se pokretima desne ruke da bih dočarala svu dubinu vlastitih osjećaja. »Ah, da, gotovo sam zaboravila spomenuti kako moj suprug želi da iznajmimo svoju kuću na godinu dana i odselimo se k njegovoj mami dok nam se financijska situacija malo ne popravi. « Ljetovanje nam je bilo jadno, oboje smo toga bih svjesni. Ali njegove posljedice nisu odmah bile vidljive. »Mama, mama, je 1' me čuješ? «, inzistirao je Sam. »Oprosti, zamislila sam se«, odgovaram, a on me pita služi li mi kao pas vodič. »Tako nekako«, odgovaram škiljeći prema školi. Uočavam mutan obris nečijega oca kako nam se približava. Razgovara na mobitel i prstima prolazi kroz gustu, tamnu kosu, privlačna gesta koju sam primijetila još prošle školske godine. Pa to je Seksi Tata, čiji me stavovi o tome što bi trebala sadržavati hranjiva školska užina svaki put razoružaju a i koji je sklon organiziranju jutarnjih kava za mame. Ali nije mi se samo zato urezao u pamćenje. Stvar je u izgledu i načinu kretanja. Zapravo, što manje otvara usta, to je privlačniji. Čak i izdaleka prepoznajem njegov obris. U dodiru sa svojim razbacanim mislima odjednom uviđam da se njegova pojava upravo u ovome trenutku neželjeno uklopila u širu sliku o kojoj sam razmišljala. Bjesnim na svoj nespretni izbor garderobe: karirane hlače od pidžame pokrivene dugim, šlampavim kaputom, u nadi da će ta kombinacija proći kao šik nošenja donjeg rublja preko ostale odjeće. Više se ne stignem skriti u grm sa svoja dva sinčića, pa neprimjetno provjeravam u retrovizoru parkiranog automobila imam li na licu tragove jučerašnje šminke. Skočila sam u stranu kao iglom podbodena dok se prozor automobila automatski spuštao, a osoba za volanom upitala me što radim. »O, Bože, izgledaš kao panda«, prosiktala je Moderna Mama, moja modna suparnica. Otvorila je pretinac za rukavice u kojem su rekviziti dostojni boljeg kozmetičkog salona, uključujući napola punu bocu šampanjca Moet, mirisnu svijeću Jo Malone i blazinice za skidanje šminke oko očiju. »Kako ti to samo polazi za rukom? «, pitam je dok zahvalno brišem ostatke šminke. »Je 1' imaš razrađen sustav? »Ne, ali imam pomoćnike«, odgovara. »Ljeto je bilo dobro? « »Sjajno«, odgovaram, ali ona već gleda niz ulicu i lupka prstima po volanu. »Moram krenuti da ne zakasnim na jogu. Usput, je 1' ti to nosiš škotski uzorak? Kako si samo osviještena. « Seksi Tata okreće se prema meni. Maše mi i nema šanse da ga izbjegnem. A onda uočavam da mu je druga ruka u gipsu. Sretne li okolnosti, evo nam očite teme razgovora. »Jao, slomio si ruku«, uskliknula sam s previše entuzijazma. »Ma da«, uzvraća on, »pao sam s ljestava dok sam bio u posjetu prijatelju u Hrvatskoj. « Gleda me s iščekivanjem. Nasmiješio mi se, a ja čujem samu sebe kako pretjerano i neprirodno sporim glasom izgovaram: »Mora da si se... Osmijeh mu je spuznuo s lica. Moj se odgovor nikako ne uklapa u predvidljiv uzorak društveno prihvatljive međuroditeljske komunikacije koju je očekivao. »A što bi trebalo biti zabavno kad je riječ o prijelomu? Pogotovo kada ti se to dogodi u Hrvatskoj. « Sam me pogledao, jednako zbunjen. »Mama, čovjek ima pravo. « »Zapravo, Lucy, to je bilo vrlo... « Seksi Tata oponaša moju prethodnu intonaciju. »A mislim da bi se i moja supruga složila sa mnom. Trenutačno baš i nisam od neke koristi. Uopće ne mogu raditi, boli me toliko da ne mogu ni tipkati. Prugaste dokoljenice s odvojcima za svaki nožni prst, Sonyjev walkman, špičoki. Prisjećam se kako sam svojedobno u Bristolu kupila album grupe The Cure od tipa koji je nosio vrlo uske crne traperice i mucasti pulover, a mirisao je na pačuli. Čak se sjećam i većine tekstova. Prisjećam se leta za Berlin, kad me čovjek sa sjedala do mene upitao želim li poći s njim u njegov hotel, što sam ja i prihvatila, da bi se zatim sa sjedala ispred okrenula njegova supruga i nasmiješila mi se. Sjećam se kako sam bila zaljubljena u tipa s faksa koji nikad nije otvarao torbu, uvijek je nosio tri para identičnih Levisica i tri bijele košulje koje je mijenjao svaki dan. Zacijelo bi se svidio Tomu. Zašto su mi se zadržale baš ove uspomene dok su neke druge otišle u nepovrat? Ako se toga prisjećam danas, hoću li se sjećati istih stvari i za dvadesetak godina? Sam spomen moćne supruge Seksi Tate ostavlja me bez teksta jer ga nikad nisam zamišljala u množini, te se smjesta priberem i mijenjam način komunikacije u prijateljsko-poslovni kontekst. »A kako je ona, je 1' se uopće uspjela odmoriti? « »To joj ionako nikad nije polazilo za rukom, jednostavno ima previše energije. Nego, jesi li možda za kavu kad klince ostaviš u školi? « »Može«, odgovaram, nastojeći ostati pribrana kad je riječ o neočekivanu uletu u svijet maštarija. A onda skužim kako mi sumnjičavo pilji u noge. »Je 1' ti to ispod kaputa imaš kariranu pidžamu? »Možda bismo mogli odgoditi kavu. « DRUGO POGLAVLJE Sljedeći događaji unaprijed su navukli tamne sjene. Unatoč dvosmislenim porukama i blagom poniženju toga događaja, u meni se dogodio tektonski pomak. Nakon dugog razdoblja mirovanja, tektonske ploče napokon su se pomaknule. Kako drukčije objasniti ponovno probuđeno uzbuđenje čije sam posljedice osjećala nekoliko dana? Eto kako nastaju prirodne katastrofe, pomislila sam. Niz neprimjetnih pomaka u samom središtu zemlje koji će kulminirati golemom katastrofom. Osjećam se kao kad djeci iza leđa zapalim užicanu cigaretu, ponovno uspostavljajući kontakt s osjećajem slobode koji povezujem s dragim razdobljem mog života, kad su mi užici uvijek bili nadohvat ruke. Idućih nekoliko dana ujutro izlazim iz kuće potajno se nadajući da ću opet naletjeti na Seksi Tatu, a onda pljujem po sebi što se svaki put razočaram jer ga nismo sreli. Možda je opet počeo raditi pa je njegova supruga preuzela brigu o razvoženju djece u školu, iako znam da radi na londonskoj burzi, što znači da mora stići na posao prije osam sati. Možda su zaposlili dadilju koja njihovo dvoje djece vodi u školu. Upuštam se u bezazlene maštarije i zamišljam ga kako sjedi u Britanskoj knjižnici i skuplja podatke za knjigu koju trenutačno piše. To bi možda i mogao raditi dok mu je jedna ruka u gipsu, jer sasvim sigurno ne može tipkati. Mogao bi mi diktirati, a ja bih mu tipkala, zavaljena u naslonjač, čupkajući u pauzama spužvu koja proviruje iz rukohvata, dok me on promatra. Mogli bismo provoditi dane zatvoreni u njegovoj radnoj sobi djece nema na vidiku , a ja bih mu davala nužne savjete i pomagala u strukturiranju njegove autobiografije. A onda ću mu jednog dana postati nezamjenjiva, više neće moći raditi bez mene. Zapravo nisam imala pojma o čemu piše sve dok ga jedne večeri, kad su djeca zaspala, nisam potražila na Googleu i saznala da kasni s predajom teksta o latinskoameričkom doprinosu svjetskom filmskom stvaralaštvu. A ujedno i tema o kojoj ja nemam blagog pojma. I ovdje prestaju sve moje maštarije. »Oprostite, gospođo, želite li što popiti, želite li naručiti? « Iznenada postajem svjesna konobara koji me nježno tapše po ramenu. Ima besprijekorno čistu i ispeglanu, dugu bijelu pregaču svezanu nekoliko puta oko struka, s urednom mašnom svezanom sprijeda, tik iznad trbuha. Razmišljam o ratu živaca koji me čeka kod kuće, gdje nepregledne hrpe neispeglanih plahta i košulja prijete osvajanjem kuhinje. Naša spremačica, Poljakinja, koja bi trebala dolaziti jedanput na tjedan, zbog teškog artritisa samo briše prašinu, a hrpu rublja prepustila je prstu sudbine još prije nekoliko mjeseci. Došlo mi je da ga pitam gdje pere i pegla rublje ili čak hoće li mi on doći prati rublje. Bi li mi se vratio unutarnji mir kad bih spavala na plahtama glatkim i svježim poput marcipanske glazure? Odupirem se želji da zatvorenih očiju odmorim glavu na njegovoj pregači. Zbog ovakvih kućanskih briga prijateljice moje majke posezale su za sredstvima za smirenje. No one više nisu važne, uvjeravam samu sebe. Uostalom, postoje nova oružja u arsenalu kućanskih pomagala: košulje koje ne zahtijevaju peglanje, jednokratne pelene i tjestenina za kratko kuhanje. Odavno sam odbacila štirku, baš kao i soda-vodu i klofanje tepiha. Uostalom, kaos u kući nasljedna je stvar. Moja majka tvrdila je da je to pitanje intelektualnog stava, pa sam odrasla u uvjerenju da je uredan dom antifeministički. Žene bi trebale više vremena provoditi razmišljajući, a ne preslagujući ormare s posteljinom ako se žele osloboditi kućanskih okova koji ih sputavaju u ostvarenju vlastitog intelektualnog potencijala, govorila mi je cijelo moje djetinjstvo. Konobar mi pod nos gura dug i zbunjujuć popis koktela. Svaki od njih obećava bolje sutra, a imena im zvuče poput »Sunčanih snova« ili »Optimistične duge«. Nijedan se koktel ne zove »Neugodno primirje« ili »Sljedeća oluja«. Osjećam se kao stranac te napokon naručujem pivo s đumbirom, dijelom zato što mi zvuči poznato, no ponajprije zato što su slova toliko sitna da ne vidim pročitati popis sastojaka ostalih koktela. Još koja godina i morat ću početi nositi bifokalne naočale. Sjedim u privatnom klubu u Sohu i čekam svoje posljednje solo prijateljice. Unutrašnjost starinskoga georgijanskog salona obojena je u grimizno, blijedo svjetlo daje mu toplinu, kao da poziva na intimnost i šaputanje o indiskretnim temama. Ljudi se kreću nespretno poput moljaca u potrazi za poznatim licima. Pod utjecajem alkohola čini se da nimalo ne sumnjaju u kvalitetu vlastite sreće. Sjedim zavaljena u velik trosjed s drvenim rukohvatima i izblijedjelim baršunastim presvlakama. Povremeno netko dođe i zamoli me da se pomaknem da bi mogao sjesti, no moja potreba za samoćom nadilazi svaki trag ljubaznosti te im odgovaram da čekam prijateljice. Znam da ću ih još dugo čekati, ali htjela sam izbjeći kaos večernjeg kupanja i spremanja klinaca u krevet, pa sam rekla Tomu da imam dogovor u pola osam, toliko da se uspijem pribrati prije negoli one dođu. Katkad tijekom dana igram toliko različitih uloga da mi se čini kako patim od kakve majčinske shizofrenije. Kuharica, vozačica, čistačica, ljubavnica, prijateljica, posrednica. Kao da glumiš u božičnom igrokazu, a više ni sam ne znaš bi li trebao glumiti stražnji dio magarca ili glavnu ulogu. Dok povremeno pogledavam na sat i ispijam svoje Luscombe Bay organsko pivo s đumbirom, razmišljam o generalnom raspadu sistema kod kuće. Zamišljam Freda kako odbija izaći iz kade i kako se izmigoljio iz Tomova naručja poput sluzave jegulje. Njegova braća sad ga vjerojatno drže za noge i vrište poput podivljalih Indijanaca. Tom psuje u pol glasa, a stariji ga dvojac sada dodatno provocira komentarima: »Tata je rekao prostu rijeeeč«, sve dok Tom sasvim ne podivlja. Sutra će, naravno, mene okriviti za ovu anarhiju. Ah od toga me trenutka dijeli cijela noć. Iako večeras izlazim prvi put nakon mjesec dana, svejedno osjećam grižnju savjesti. Osjećaj krivnje ide ruku pod ruku s majčinstvom, toliko su isprepleteni da je katkad teško odrediti gdje završava jedno, a počinje drugo. Moj brat Mark, psiholog, tvrdi da suvremene majke postaju nedužne žrtve rasprave o tome je li riječ o prirodnom nagonu ili društveno uvjetovanom načinu ponašanja. Prema Markovoj teoriji, opterećene smo suvremenim trendovima u psihologiji koji poriču tvrdnju da se djeca rađaju s jedinstvenim karakternim crtama te prebacuju kompletnu odgovornost za svaki aspekt njihova razvoja na majčina leđa. »Stoga majke okrivljuju sebe za svaki karakterni nedostatak kad je riječ o njihovoj djeci«, tvrdi on. »Sličice za učenje, program za napredne klince Baby Einstein, pravilno držanje olovke, sve to osmišljeno je prema principu da djecu možete modelirati poput gline. A istina je da će vaša djeca, dokle god izbjegavate ekstreme, ispasti manje-više jednaka, sa ili bez Baby Einsteina. « Voljela bih mu vjerovati, no kad razmišljam o njegovu životnom kaosu, objašnjenja njegova ponašanja nalazim u našem najranijem djetinjstvu. »Slobodno sjednem pokraj vas? «, pita me čovjek umorna izgleda koji pod rukom nosi hrpu uredskih papira. »Neću dulje od pola sata. « Nakon moga sumnjičava pogleda, odgovara mi prilično očajno: »Samo da izbjegnem spremanje djece u krevet. « I tada znam da ne laže. Još jedan dezerter s prve linije kućnog bojišta. Iz torbe vadim novine da bih mu pružila trenutak lažne privatnosti da odmori misli. Te sekunde odlučim da ću ponovno ozbiljno propušiti te pitam čovjeka može li mi na trenutak pričuvati mjesto. Umorno i bez riječi kimne glavom. Odavno nisam kupila kutiju cigareta i sada kopam po džepovima kaputa u potrazi za sitnišem, a tek se onda sjetim koliko stoje. Ne mogu se sjetiti kako ih kupiti na aparatu za cigarete. Ubacim li prvo novac ili prvo odaberem marku cigareta? Na kraju pritišćem pogrešan gumb i završim s kutijom Johna Playera. Palim prvu cigaretu, osjećam gadan okus u ustima i prilično mi se vrti, ali nastavljam vući dim kao da sebi nešto želim dokazati. Pušenje bi trebalo biti poput vožnje biciklom, ali nije. Zbilja bih trebala više izlaziti. Poput školarke koja nastoji dovršiti pljugu prije negoli je otkrije učiteljica, hvatam se kako uvlačim tolikom brzinom da filter postaje neugodno vruć, a dim se gusto širi oko moje glave. Kašljem i gušim se. Kroz maglu uočavam Nevjerojatno Uspješnu Prijateljicu kako kruži po susjednoj prostoriji tražeći me. Umjesto da joj mahnem ili je pozovem k sebi, začuđeno je gledam kako kruži od stola do stola, zagleda se u lica i povremeno zastaje da bi nekoga pozdravila. Emmina lakoća i opuštenost oduševljavaju me. Ali nije stvar samo u tome što ona nosi, iako njezin odjevni dojam sigurno privlači pozornost. Stvar je u načinu na koji zaposjeda prostor oko sebe, s nekom vrstom autoriteta. Kao što ni ja nisam neprimjetna samo zahvaljujući dimnoj zavjesi. A nije ni do mog baršunastog sakoa koji se bojom stopio s trosjedom. »Lucy«, smiješeći se sjeda pokraj mene. »Napokon sam te našla. « Rese se smiruju dok ona pilji u prazne čaše preda mnom. »Pivo s đumbirom«, odgovaram. »I to u znatnim količinama, vidim. « Pokraj nas odmah se stvorio konobar i veselo je pozdravio, na obostrano zadovoljstvo, a ona je naručila bocu šampanjca. Valja naglasiti da Emma trenutačno kotira tako visoko u svojoj novinskoj agenciji da joj stvari koje većini ljudi predstavljaju luksuz nisu nikakav problem, stoga nemam prigovora na njezinu narudžbu. Dok ispijam šampanjac iz krhke izduljene čaše s dugim visokim stalkom, pristiže Seksi Samohrana Mama i premješta me u sredinu, kao počasnog gosta. »Lucy, kako je dobro vidjeti te opet. I ne sjećam se kad smo posljednji put izašle«, oduševljeno će Cathy uz čvrst zagrljaj. »Kako moje prekrasno kumče? Večeras je kod tate«, odgovara. Opruge su najslabije na sredini trosjeda i ja upadam u rupu, sigurno zavaljena između dvije najbliskije prijateljice i osjećam nekakvo zadovoljstvo. A onda se pojavljuje Cathyna prijateljica s posla. Dok sjeda za naš stol, ja se divim svijetu takve spontanosti u kojem ljudi ne moraju polagati račune nikomu doli sebi, lišeni kompliciranih dogovora koji uključuju treće osobe, popise telefonskih brojeva i upute o tome što učiniti ako se djeca probude. Odjednom više nisam usamljena udana žena iz predgrađa na dječjem doplatku, nego dio privlačne skupine načelno solo tridesetogodišnjakinja koje se sjajno zabavljaju, hvala na pitanju. Zamišljam kako nas drugi promatraju i pitaju se što nas povezuje. Osim što su na ovakvim mjestima ljudi prezaokupljeni vlastitim životima da bi na nas obraćali ikakvu pozornost. Tijekom naših dvadesetih, iako se to danas čini nevjerojatnim, živjele smo paralelne živote, gradile relativno uspješne karijere i stvarale emotivne veze bez obveza. A onda sam na Emminu tulumu upoznala Toma, jednog od arhitekata koji su dizajnirali nove uredske pro store za njezinu tvrtku, a Cathy je na snimanju reklame upoznala čovjeka kojega danas zovemo Beznadni Suprug. Obje smo se udale, a Emmi je to nekoliko puta gotovo pošlo za rukom. Kad se rodio Ben, Cathy se vratila na posao tri dana u tjednu kao copywriter. Dobrih nekoliko godina družile smo se s istom grupom klinaca kad bi god ona imala slobodan dan. Dijelile smo razvodnjeni čaj iz plastičnih čaša. Razgovarale smo sa svojim supruzima na mobitel, gurajući kolica kroz parkove koje prije nismo ni primjećivale, unatoč njihovu šarenilu. Pažljivo smo provjeravale pješčanike ne bismo li uklonile pokoju zaostalu iglu, baš kao što su nas naputile druge majke. Ali dok su mene moji razgovori s Tomom uglavnom ostavljali bez riječi, vrteći se oko kućanskih tema kao što je vađenje Action Mana iz U-cijevi zahodske školjke, Cathyne razmirice sa suprugom postajale su sve glasnije i nasilnije. Njezin suprug bio je razapet između nastojanja da se afirmira kao dizajner namještaja i rada na građevinskim projektima, no ni jedno ni drugo nije donosilo prihode. Zbog toga se Cathy morala vratiti na puno radno vrijeme te je uskoro postala direktoricom kompanije, zbog čega se on osjećao još nesposobnijim. Naravno, stvari nisu bile tako jednostavne — nikada to nisu. Njezin je suprug našao psihoterapeuta koji ga je uvjerio da ga ona sputava, pa se on odlučio riješiti žene i djeteta i ponovno useliti k svojim roditeljima. I sada Cathy živi dvostrukim životom, kao odgovorna majka petogodišnjeg sina i divlja partijanerica — ovisno o tome kad njezin bivši odluči čuvati klinca tijekom vikenda — uz pomoć dadilje s punim radnim vremenom koja joj pomaže organizirati ostalo vrijeme. Iskapivši treću čašu šampanjca, odjednom savršeno zadovoljna kvalitetom vlastite sreće, pokušavam se sjetiti svih privatnih klubova čiji sam član. »Naravno, ne postoji lista čekanja, a ako poželite piti, morate se skriti u WC s pljoskom, ali prema redu veličine tu su: 1 plivački klub Mah gnjurci, 2 glazbeni klub Mucek i 3 igraonica Vatrogasna kola. « »Ovo zadnje super zvuči«, veli Cathy. »Malo mačo grubosti dobro bi mi došlo. « A onda je Emma iznenada vrisnula. »Nešto mi se penje po čarapama. « Sve četiri sagnule smo se pod stol da vidimo o čemu je riječ. »Zaboravi lokalne zvijeri«, reče Cathy. »To su Lucyne dlakave noge. « Sad sve tri žele promotriti moje noge, u čudu prelazeći dlanom po mojim potkoljenicama. »Jao, Lucy, pa ti nadmašuješ mnoge tepihe«, kaže Emma. Pokušavam im objasniti da se žena s troje djece mora zadovoljiti minimalističkim ritualima ljepote. Trominutno tuširanje dođe vam kao veliko uljepšavanje prije tuluma, a uključuje korištenje deodoransa i brzinsko čupkanje brkova na kraju kao bonus. Salonsko uklanjanje dlaka voskom postalo je luksuz koji si mogu priuštiti samo dvaput godišnje, a kasnonoćno uklanjanje dlaka kod kuće pretvorilo se u noćnu moru koja uključuje i plahte pune dlaka. Njih tri gledaju me u čudu. »Pa što radiš cijele dane? «, pita me Emma. »A ja sam mislila da se uglavnom baviš jogom i biranjem Cath Kidson cvjetnih uzoraka. A je 1' pečeš kolače? « Prenosim im ključne događaje dana s gledišta kućanice. »Ustala sam u pola sedam, pripremila dva sendviča za školsku užinu, slušala Joea kako čita, odbacila dvoje starijih u školu, ugovorila kad će nam Samov najbolji prijatelj doći na igranje, u školskoj službi Izgubljeno-na- đeno potražila sam Joeov pulover, a onda sam s Fredom odjurila u jaslice«, izvještavam ih, naginjući se naprijed kako bih dobila na dramatičnosti. »I sve to prije devet sati ujutro. « »Nemoguće«, kažu one, pune strahopoštovanja. »Želite li čuti još? »Otišla sam u kupnju, odjurila kući da sve to iskrcam, smanjila količinu prljavog rublja za otprilike 20 cm, utvrdila da Fred već tjedan dana upotrebljava kantu za smeće u našoj kupaonici za pišanje te zatim odjurila pokupiti Freda iz jaslica. Fred je pozvao prijatelja kući, pa sam obavila telefonski razgovor s mamom dok su se njih dvojica igrala na katu. Zatim sam shvatila da su izvadili svu Samovu odjeću iz njegova ormara, pa sam morala za njima počistiti nered. Tada je već bilo vrijeme da odjurim u školu po Sama i Joea. Slijedilo je pisanje domaće zadaće, čaj, kupanje djece i čitanje priča za laku noć. Ah da, zaboravila sam napomenuti i da sam pola sata nakon čaja s klincima igrala igru »Ja sam Jens Lehmann«. On je već član naše obitelji. « »Ma nemoguće«, veli Emma. »Ti za nas živiš idealnim životom. Nemoj nam pokvariti taj dojam. « Ovo je doista bio jedan od boljih dana, a ja uživam glumiti Jensa Lehmanna, ali to im ne želim reći. Nitko se nije ozlijedio. Nitko se nije razbolio. Ništa se nije razbilo. Ništa nije poremetilo naš status quo. Stvari koje su mi već prešle u rutinu uopće ne spominjem, nepregledno nakuhavanje, pospremanje, pranje i peglanje, djelomice zato što mi je već prešlo u naviku, no ponajprije zato što ni sama katkad ne mogu vjerovati da je moj život dobrim dijelom definiran tim kućanskim poslovima. Uostalom, gotovo sam sasvim sigurna da je Emma previše zaokupljena uživanjem u vlastitu životu da bi imala ikakva razumijevanja za moj. Vlasnica je stana u prestižnom Notting Hillu i vidljivo je zgrožena svaki put nakon naših rijetkih posjeta s djecom, tijekom kojih oni za sobom ostave sitne otiske prstiju po radnim plohama od nehrđajućeg čelika ili svoje traktore voze gore-dolje po njezinu besprijekornom parketu od hrastovine. Razgovor se naglo okreće konkretnijim temama, kao što je analiza novih tipova. »Recite mi je li to bar donekle normalno ponašanje«, pita se Cathyna frendica, a ton njezina glasa kao da najavljuje što slijedi. »Želi se ševiti sa mnom samo ako mi lice prekrije jastukom ili ako ležim na trbuhu. I nakon seksa ne želi nikakav fizički kontakt. « »Želiš reći da brije na gušenje? «, pita je Emma. »Može li poslužiti i manji jastučić ili baš mora biti pravi jastuk? «, pitam ja, hitro dodajući: »Možda ima fetiš na interijere«. »Želiš reći da bi bilo u redu da joj brani disati ako je riječ o onom prekrasnom dizajnerskom jastučiću Lucin de Chambers, kupljenom u Rug Companyju? «, pita me Cathy. »Nemam pojma o kojem je jastučiću riječ, ali nekako mi se čini da je ukrasni jastučić bezazleniji od pravog jastuka«, odgovaram. »Za početak, ima više boja. « »Gle, najvjerojatnije je samo gay«, veli Emma. »Samo gay«, ponavlja Cathyna frendica dok joj glas lagano podrhtava. »Ali to je onda još gore jer znači da za nas nema nade. Mogu glumiti koješta, ali nikako ne mogu postati muškarac. « Emma se nadovezuje i potvrđuje da još iskušava hotele u Bloomsburyju s oženjenim ocem četvero djece s kojim je u vezi posljednjih osam mjeseci. Upoznali su se na večeri koju je organizirala tvrtka za financijski PR kako bi poboljšala odnose bankara i novinara. »Tvrdi da je doživio seksualno prosvjetljenje otkad me sreo«, radosno nam priopćuje. »Prvi put nakon petnaest godina u stanju je voditi ljubav više puta tijekom noći. « »Dam se kladiti da bi i Tomu to pošlo za rukom da spava s tobom«, velim ja. »Nije to do tebe, draga, nego zbog oduševljenja činjenicom da se ševi s nekim tko nije njegova žena, a u čemu nema ničeg posebno novog. « »Uvjerena sam da mu pomažem da ostane u braku«, veli ona kao da u najmanju ruku radi u pučkoj kuhinji na Božić. Cathy nam priznaje da se ševila bez zaštite s nekim koga je upoznala na tulumu te počinje razmišljati o još egzotičnijim seksualnim iskustvima. »Isuse Bože«, kažem, pomalo iznenađena njezinim nedostatkom opreza. »To bi trebala sačuvati za posebne prilike«, kaže Emma. Nemam što dodati ovoj temi budući da mi se čini da se od našeg posljednjeg susreta uopće nisam poševila. Ali katkad, samo katkad, u trenucima nalik na ovaj, čini se da to i nije tako strašno. »Mislim da mi se sviđa jedan tata koji vodi svoje klince u školu«, iznenada izjavljujem. Dok izgovaram ove riječi, pitam se jesam li slučajno pokupila tuđi životni scenarij, scenarij osobe koja možda sjedi u susjednoj prostoriji, jer ovo zaista nisam namjeravala izreći. Ipak, očekujem od svojih prijateljica da pokažu jednako razumijevanje za moj problem. Umjesto toga slijedi tišina prouzrokovana šokom. »Lucy, pa to je zbilja strašno«, kaže Emma. « »Ma, ignorirajte me, samo sam tražila malo pozornosti«, pokušavam se našaliti. Promatraju me ozbiljnih lica. Istog se trena povlačim. »Ništa se nije dogodilo. Zapravo, nisam nikad bila s njim nasamo. Nisam čak ni došla do faze seksualnih maštarija. Nemam za to vremena. « Smijem se previše čilo, u nadi da će mi se koja od njih pridružiti. »Zapravo, jedva smo razmijenili nekoliko riječi. « Još me gledaju u čudu. Prijatelji su gori od roditelja kad se od vas očekuje prilagođavanje unaprijed zacrtanim ulogama. »Mislim, gle, nije na sjeverozapadu Londona baš sve kao u knjizi«, kažem. »Valjda imam pravo na male maštarije. « »Je 1' još tko zna za to? «, pita me Cathy, puna neodobravanja. »Je 1' zna što? Nema se tu što znati. On vodi klince u školu«, kažem, u nadi da će im sada sve biti jasnije. »Mislim da bismo ga trebale doći provjeriti«, kaže Cathy. «TREĆE POGLAVLJE Samo malen korak dijeli uzvišenost od apsurda. Nakon povratka kući ne liježem odmah u krevet. Teturam po kući obavijena plaštom tame i tišine da me griju kad već prijatelji neće. U Samovoj i Joeovoj sobi gori svjetlo, ulazim i s olakšanjem vidim da su sva djeca usnula. Željeznička pruga na podu sobe sa svim svojim zapetljanim mostovima, tunelima i skretnicama govori mi da ju je mogao složiti samo Tom i da se odlazak na spavanje vjerojatno znatno oduljio. Spremanje djece u krevet bez moje pomoći otrežnjavajuće je iskustvo za Toma jer stavlja na kušnju njegovo uvjerenje da postoji čarobna formula za uvođenje reda u opći kaos kućnog života. Fred je zaspao nasred tračnica, ispružen na trbuhu, guza mu je u zraku, a nosom dodiruje jednu skretnicu. Sam i Joe razotkrili su se u snu pa ih nježno ušuškavam i zatim lutam po sobi, prebirući po sitnicama koje podsjećaju na djetinjstvo. Nalazim neprocjenjive krpice bez kojih klinci ne mogu zaspati i koje moram potajno prati jer toliko vole njihov miris. Neuredna hrpa plišanih medvjedića, knjižica i vlakića. Pažljivo spremam omiljene predmete ispod njihovih madraca i obećajem si da nikad neću učiniti ništa što bi moglo uznemiriti njihove bezbrižne snove, svjesna da ne mogu očekivati reciprocitet. Tijekom posljednjih osam godina noć bez uznemiravanja postala je prava rijetkost, nešto o čemu se govori, kao kad ugledate jazavca usred Londo na. Pažljivo sam podignula Freda s poda, a on se, mumljajući, glavicom zabio u moje grudi, poput životinjice koja se ukopava u sigurno utočište. Dok Freda nosim u njegovu sobu, usput iz Samovih ruku uzimam loptu za kriket koju je obgrlio u snu. Palim svjetlo kat ispod, u kuhinji, kuham šalicu čaja i sjedam za stol. Podignem pogled i zagledam se u sliku koju smo dobili na dar od moje svekrve Petre. Ulje na platnu, portret umjetnika čija se obitelj preselila u Maroko potkraj 2. Tom tvrdi da je njegova majka kratko bila u vezi s umjetnikom, nije siguran koliko, ali odbila se preseliti s njim u inozemstvo. Čini se da se on zadovoljio tim objašnjenjem. U nekoliko navrata pokušala sam od Petre doznati više detalja, koristeći se ovom slikom da bih načela temu, ali ona se nikad na to ne bi upecala. Slika je nedovršena, a zelena pozadina tako je tanko nanesena da se na nekim dijelovima prozire tekstura platna. Petra tvrdi da ne zna čiji je to portret, iako se meni čini sasvim očitim da je riječ o njoj. »Lucy, ako ne uzmeš ovu sliku, darovat ću je nekom drugom«, rekla mi je tijekom jednog posjeta. Tada sam je upitala je li bila zaljubljena u čovjeka koji ju je naslikao. Uostalom, zaručila se s ocem mog supruga samo nekoliko mjeseci poslije, što bih ja opisala kao klasičan sindrom nakon prekida veze. »Svakoga možeš zavoljeti ako se u to uvjeriš, Lucy«, odgovorila mi je, prodorno me promatrajući. Bosih nogu penjem se uza stube, znalački vrludajući s jedne na drugu stranu stuba kako bih izbjegla labave letvice koje bi me mogle izdati. Ušavši u spavaću sobu, ne palim svjetlo i rukom pipam pred sobom, imajući na umu brid ormara koji je točno četiri koraka udesno od ulaza u sobu. Oprezno otvaram vrata ormara i u čizmu skrivam cigarete koje sam večeras kupila. Nježno šapćem Tomu da sam stigla, a on mumlja kroz san: »Već si se vratila«, iako vani tek što nije svanulo. Slušam radijatore kako grgljaju s neodobravanjem, a ja im opraštam što nisu u stanju pošteno zagrijati kuću. Zatim liježem u krevet, služeći se tehnikom usporenih, neprimjetnih pokreta, i svaki put kad čujem pomak s druge strane kreveta, ukopavam se na mjestu kako ne bih probudila Toma. Kad sam mu se dovoljno približila, liježem na trbuh i prebacujem ruku preko njegovih prsa, upijajući njegovu toplinu, i dopuštam snu da me obuzme u trenutku kada mi je najpotrebniji. Samo ljudi koji pate od nesanice i majke koje na svojim leđima nose godine neprospavanih noći poznaju taj gušt. Prema svakoj logici, kombinacija nedostatka sna i viška alkohola nužno rezultiraju danom punim promjena raspoloženja i cendranja. No ovaj put nije tako. Idućeg dana na školskoj sam skupštini u prezagrijanoj gimnastičkoj dvorani u povodu početka nove školske godine. Živahni Joe redovito se uznemiri ako ne vidi moje lice u publici, stoga propuštam doručak da na vrijeme stignem u školu i zauzmem dobro mjesto u prednjim redovima. »Misliš, negdje na sredini jednog krila dvorane«, kaže Joe promatrajući me pun nade, dok ulazimo kroz školska vrata. Već znam što slijedi. »Možemo li se opet igrati Jensa Lehmanna kada dođem doma? « Pokušavam mu objasniti da se školsko poslijepodne sastoji od pripreme čaja, pospremanja nakon čaja, provjere domaće zadaće, kupanja, čitanja priče za laku noć i spavanja te da je pravo čudo što toliko stvari stane u samo četiri sata. Odustajem jer primjećujem kako mu osmijeh blijedi. »A da radije igramo kriket? «, pažljivo mu sugeriram. »Ja ću biti Shane Warne, a ti budi Freddie Flintoff. Ali samo deset minuta. « Uzbuđeno skače uvis. Kako je lako zadovoljiti potrebe petogodišnjaka... Fred i ja ulazimo na igralište s kolicima pretrpanima poput teretne mazge, a ja, po običaju, zastajem očekujući tih pljesak što sam još jedanput uspjela stići prije devet sati. Na stubištu ugledam ravnateljicu, zaokupljenu pozdravljanjem roditelja. »Čestitam, gđo Sweeney«, zamišljam je kako govori. »Bravo, i ne samo zato što ste jutros stigli na vrijeme iako ste spavali samo četiri sata i još ste mamurni, nego i zato što ste uspjeli sa sobom dovesti dva dobro uhranjena sina u čistim uniformama te k tomu i svoga najmlađega, koji u ruci još drži tost, ali odjeven je i djelomice nahranjen. A tu su i dvije pripremljene užine bez orašastih plodova i jedan par tenisica s oznakom komu pripadaju. Vi i sve ostale majke i poneki tata — iako znam da samo majke misle na sve — pravi ste heroji«. Iako mi nitko ne plješće, osjećam se uzvišeno. Zapravo sam zbilja iscrpljena i žudim za ranojutarnjim mirom, no ulaskom u dvoranu pridružuje mi se Moderna Mama, a zatim mi s druge strane neočekivano prilazi i Seksi Tata. Pokušavam utvrditi je li mogao sjesti na koju drugu slobodnu stolicu i zadovoljno prim jećujem da ima još mnogo praznih mjesta. Srce mi počinje brže kucati i osjećam kako, prvi put nakon mnogo godina, crvenim. Mislim da patim od kombinacije preuranjene menopauze i zakašnjelog puberteta. Pokušavam se koncentrirati na opremu u gimnastičkoj dvorani. Užad, strunjače, kozlići i zidne ljestve. Ništa se nije promijenilo. Uređenje interijera očito je zaobišlo škole. Nema retro stila, nema minimalizma. A neugodan miris ustajalih čarapa i znoja toliko je poznat da, kad zatvorim oči i zaboravim malo dijete koje mi sjedi u krilu, osjećam kako sam se vratila u svoje školske dane. Kad počneš voditi vlastitu djecu u školu, i ti se na neki način vraćaš u mladost. Alfa Mama koja sjedi iza nas, primjerice, nekada je bila glavna guratorica i kapetanica hokejaške momčadi, a danas sjedi u roditeljskom odboru i ostale roditelje promatra s neodobravanjem. Oni roditelji koje su u školi zlostavljala druga djeca djeluju vrlo nervozno, a nemir nestaje tek kad izađu iz škole. A one cure koje su nekad bile zaokupljene dečkima, kao što sam ja i, pretpostavljam, Moderna Mama, još su zaokupljene dečkima. Odjednom sam se sjetila Simona Millera. Kad me u listopadu 1982. Nijedna cura iz mog razreda ne bi ga odbila, a on nikad dotad nije imao curu. Već smo tada sve prepoznale Simona Millera kao pravog komada. Sve dok nismo zatvorili vrata za sobom, jedva smo se i dotaknuli. Mislim da čak nismo prozborili ni riječi. Rekao mi je samo: »Htio bih da mi budeš cura, ah ne želim da itko zna. Inače će moji prijatelji htjeti znati kako se ševiti s tobom. A i bit će mnogo uzbudljivije ako sve zatajimo. « Klimnula sam glavom u znak pristanka, a on je ispružio ruku i pogladio mi obraz. Osjetila sam kako mi trnci prolaze cijelim tijelom i svim sam se silama trudila da ne zakašljem, iako sam se gušila u njegovoj jeftinoj kolonjskoj vodi. Tijela su nam se nespretno ispreplela hladnim dvoranskim strunjačama. Strunjače su se tog polugodišta svaki tjedan koristile na tjelesnom, a mirisale su na napola razgolićenu pubertetsku požudu i napor. Strah od razotkrivanja, potreba za skrivanjem u svako doba dana i otkriće međusobne privlačnosti bili su neodoljiva kombinacija. Na moje veliko iznenađenje, ni on ni ja nismo imali prethodnih seksualnih iskustava. Taj ravnopravni položaj učinio nas je velikodušnima. Uvjerena sam da je Simon Miller poslije usrećio mnoge žene, jer je i sa šesnaest godina imao razvijen dar i sklonost oralnom seksu kakvu je malo tko poslije njega iskazao. Uzrok njegove sofisticiranosti razotkrio se tek kada sam maturirala i utvrdila da su bar tri moje školske prijateljice bile u sličnoj tajnoj vezi s njime. No on je postavio standarde, a to je utjecalo na moju budućnost. Tada sam otkrila i prednost čuvanja tajni. Nikada nisam imala potrebu s nekim podijeliti svoje zbunjene adolescentske osjećaje. Jednostavno sam znala da će jednoga dana sve to imati smisla. Pitam se što se u međuvremenu dogodilo sa Simonom Millerom. Pretpostavljam da bih ga mogla naći na stranici Ponovno pro nađeni prijatelji, poslati mu e-mail i doznati da radi kao zubar u Dorkingu, da ima dvoje djece i ženu sa savršeno ravnim zubima. Nekih se stvari bolje samo sjećati. Fred se migolji u mome krilu, a meni je sve toplije. Iz džepa jakne vadim paketić grožđica. Sa sjedala iza mene naginje se Alfa Mama, približivši se do te mjere da osjećam kako me po vratu škaklja ovratnik njezine besprijekorno ispeglane bijele košulje. »Jeste li znali da one imaju osam puta više šećera od svježeg grožđa? «, tiho mi je napomenula. »Hm, nisam to znala«, šapćem odgovor. »Jesi li znala da je ona osam puta otrovnija od prosječne majke? «, urotnički mi dobacuje Moderna Mama. Iznenada mi sijeva da sam zaboravila donijeti »okus jeseni« za školsku prezentaciju te kopam po torbi u nadi da ću naći nešto što bi moglo poslužiti. Uz malo sreće nađem truo ogrizak jabuke, koji upravo savršeno utjelovljuje doba magle, pretjerane plodnosti i njezine trule prolaznosti. Još moram samo uvjeriti Joea da je riječ o divljoj, neprskanoj jabuci. Ohrabrena vlastitom domišljatošću, okrećem se Modernoj Mami. »Jesi donijela što sa sobom? «, pitam je, razmišljajući zaboravi li ona ijednu školsku prezentaciju. Prstom mi pokazuje naočita tipa starog dvadesetak godina koji se pogrbio u dnu dvorane, a on nam mahne. »Novo polugodište, novi osobni trener«, smiješi se. »Kick-boks, kažu da je to prava stvar. « »Mislim da je on ipak malo prevelik za jesenski stol«, odgovaram. »Mogao bi se poskliznuti na žir. « »O, Bože, zaboravila sam školsku prezentaciju«, lijeno mi odgovara. »Poslat ću poslije po našoj kućnoj pomoćnici vrećicu kestenja iz vrta. « Razmišljam o tome kako je zapravo nikad nisam vidjela u društvu njezinih najmlađih potomaka ili supruga. Možda oni i jesu neka vrsta nuklearne obitelji, ali čini se da su njihove čestice prilično razbacane. »Stvar je u sljedećem«, objašnjava mi, pažljivo birajući riječi i ogledavajući se prema svom osobnom treneru, »potreban mi je jak poticaj da bih se natjerala na svakodnevni odlazak u teretanu, a preznojavanje za ovog tipa pomalo je uzbudljivo, unatoč tomu što zna razgovarati samo o mišićnim skupinama i važnosti zobene kaše. Mala svakodnevna doza uzbuđenja vrlo je važna, zar ne? A što smo starije, to nam je manje važno što muškarac ima reći. « »Je 1' razmišljaš o njemu kad nisi s njim? «, pitam je, u nadi da ću spoznati svu dubinu i širinu njihova odnosa. Pogledala me s podsmijehom. »Samo kad poželim zgrabiti kutiju keksa: zamislim ga kako s neodobravanjem odmahuje rukom i govori: 'To je vrlo zločesto od tebe', pa se suzdržim. « Pokušavam se uspraviti na stolici i uvući trbuh, no on odbija suradnju. Umjesto olakšanja što sam napokon opustila zgrčene mišiće koji su se borili za malo dostojanstva, opušteni šlauf prelio se preko ruba traperica. Naravno, nitko to ne može vidjeti, ah svejedno je riječ o svojevrsnoj pobuni tijela. Nakon porođaja teško je obuzdati taj nepredvidljivi trbuh, tijelo te jednostavno iznevjeri. »Mogla bi mi se pridružiti, bilo bi nam baš zabavno«, sugerira mi prijateljski, bez kritičkog prizvuka, iako pomalo neiskreno. Htjela bih joj objasniti da živimo u različitim financijskim stratosferama i da, osim artritične spremačice koja se više ne može sagnuti, ja obavljam sve kućanske poslove, ali za takvo objašnjenje trebalo bi mi previše vremena, a ona više voli živjeti u ružičastu svijetu — ondje gdje svatko može izbjeći gužve na podzemnoj i poći taksijem i gdj